In My Secret Life

Priču koju ćete pročitati ispričala mi je dugogodišnja poznanica. Znamo se godinama, deseteljećima -nekada se čujemo nekoliko puta mjesečno, nekada prođe i godina da ne popijemo kavu. Baš na jednoj takvoj kavi, prije desetak dana, ispričala mi je priču o iznenađenju koje je doživjela krajem prošle godine. Priču nije htjela zapisati sama - kaže da nema vremena za pisanje, ali moju zamolbu da je zapišem (jer uspomene je vrijedna) nije odbila. Tek je zamolila da ne spominjem prava imena već da ih promijenim. Tako će moja poznanica u priči biti Mirna, a njen prijatelj neka bude Marko. Priča kaže ovako.... Prije petnaestak godina Mirna je završila fakultet i prijavila se na burzu u nadi za zaposlenjem u struci. Kako posla nije odmah bilo zaposlila se u, tada poznatoj, knjižari očekujući posao u struci. Plaća nije bila (pre)velika, ali za početak nije bila loša - Mirna je ionako uvijek voljela knjige, čitanje. Komunikativna i vesela bila je, zapravo, odlična osoba za posao. Brzo se Mi

Vraćam se večeras iz kina i svratim do Konzuma u centru grada po neke sitnice. U dućanu živahno, ima ljudi, ali nije prevelika gužva. Uzmem stvari i odem na blagajnu, ispred mene četiri zgodne mlađe cure razgovaraju na meni nepoznatom jeziku. Švedanke, Dankinje možda i Norvežanke, onako skandinavski plave kose. Pune košarice pive i vina, ima nešto i žestice - turistkinje nešto slave. Blagajnica im daje račun - n ešto više od 300 kuna kad eto problema - novčanica od 200 koju je jedna od njih dala blagajnici oštećena je i blagajnica je ne može primiti. Cure se nešto pogledavaju dok blagajnica (dama u četrdesetim godinama, moja procjena) na tečnom engleskom počinje objašnjavati u čemu je problem i gdje cure mogu otići zamijeniti novčanicu. Sve je objasnila - zašto ne može primiti novčanicu, gdje da zamijene i kako riješiti problem. Cura, naravno, govori i razumije engleski vadi novu novčanicu, zahvaljuje se i ostavlja blagajnici za kavu i nekoliko piva "for after job party" 

Zdenko je čovjek iz mojeg susjedstva. Gospodin s velikim G. Ne mogu tvrditi da mi je bio prijatelj, nismo bili generacijski bliski (Zdenko je skoro 40 godina stariji od mene), ali jedan je od onih ljudi koji život čine bogatijim, ljepšim, pametnijim. Kao klinac sa Zdenkom sam bio tek na pozdravu. Nisam znao čime se bavi (ne znam ni danas, tek se sjećam da je jedno vrijeme pisao za novine), ali trenutak kada sam ga bolje upoznao bio je susret na stajanju istok dinamovog stadio na krajem osamdesetih godina. On u sakou i kravati, ja klinac s dinamovim šalom počeli smo pričati o nogometu. Dinamo je pobijedio, ako se ne varam, Sutjesku i od tada svaki naš slučajni susret (drugačijih sve ove godine nije zapravo ni bilo) bili su vječni razgovori o sportu, ponekad o politici jer sport je ionako često politika. Zdenku je sport bio doručak, ručak i večera. Dinamovac do srži, ali uvijek odmjeren i realan. Pratio je i NBA, ali i prvenstvo Hrvatske u kuglanju. Pratio je Zdenko niželigaške nogom

Za nešto više od mjesec dana navršit će se deset godina od teške nesreće na Velikom Kornatu. Dvanaest života zauvijek je ugašeno  na pustom otoku - priča i danas nije dobila potpuni sudski epilog. I danas nisu u potpunosti razjašnjeni uzroci tragedije, obitelji tragično poginulih vatrogasaca i danas očekuju da priča završi. Sudska naravno, jer životna tragedija neće završiti dok su živi. Tadašnji premijer Sanader proglasio je dan žalosti, čitava Hrvatska bila je u šoku. Dani nakon nesreće i istraga pokazali su, između ostalog, propuste u organizaciji i manjkavosti u sustavu. Također, aktualizirani su problemi sa zastarjelom opremom i slanjem (pre)mladih članova DVDa doslovno u vatru. Vladajući su obećavali modernizaciju opreme, bolje uvjete rada za vatrogasce, aktualizirano je i pitanje Civilne zaštite. Priča i obećanja koliko hoćete - od realizacije se, vidimo ovih dana, dogodilo ništa nije. Između dva požara, onog na Kornatima i ovog u okolici, zapravo u Splitu dogodila se popla

" Poetry is just evidence of life. If your life is burning well, poetry is just the ash." - Leonard Cohen Otišao je nedavno. Krajem prošle godine. Pjesme je počeo pisati u sedamnaestoj godini i čitav je život posvetio poeziji, stihovima i pjevanju. Njegova inspiracija bio je život sa svim burama, olujama i bonacama koje donosi. Bio je melankolik, depresivan, često mračan - genijalan. Stotine,tisuće stihova koje je ostavio iza sebe udaraju u glavu i srce , stranice su dnevnika jednog života u kojima se mnogi od nas mogu pronaći. Rođen u Kanadi, umjetnik koji je recitirao i pjevao, na pozornici naravno, gotovo do trenutka odlaska. On je Leonard Cohen. Faktografski nabrajati Cohenove hitove, broj prodanih albuma i dostignuća u karijeri ogroman je posao i, zapravo, nije smisao ovog teksta. Ove su rečenice posveta velikom umjetniku i čovjeku koji pjeva o svakodnevnim stvarima, uspomenama o kojima razmišljamo i koje su dio našeg postojanja. Često skrivene od očiju drugi

Čudno je kada je prva tema pisanja na novom blogu smrt. "Bizarno i morbidno" - reći će neki no da li je zaista tako?. Jedino izvjesno u našem postanku upravo je smrt. Bez obzira na svjetonazore, pripadnost nacionalnom i političkom plemenu Ona je ta koja dolazi i koju ne možemo izbjeći. Često stiže iznenada, bez najave, ponekad je očekivana, ali jedino je sigurno da nikoga zaobići neće. Smrt je uvijek dio naših života no kako nam godine prolaze ona je sve više prisutna. U godinama djetinjstva, maloljetnosti ona je za većinu nas incident, nešto što se događa drugima (da, postoje oni koji posljedice gubitka voljenih dožive u djetinjstvu pa svjesni prolaznosti života postanu rano, prerano). Mi ostali suosjećamo s takvim osobama, pokušavamo razumjeti i pomoći, ali gubitak i izvjesnost smrti postaje, nažalost, razumljiv tek nakon što i sami doživimo i preživimo odlazak voljene (ili voljenih) osoba. Rane su to na duši koje zauvijek mijenjaju naše živote, često i karaktere i z